Kriminal naš svagdašnji

U moru protuzakonitosti koje je preplavilo ratnu Hrvatsku oblik kriminalnog djelovanja u javnosti poznat kao financijski inženjering treba posebno izdvojiti. Agencije ili druge privatne tvrtke najprije bi u sredstvima javnoga priopćavanja oglasile da primaju na zajam uglavnom devizna sredstva. Zauzvrat su obećavale navodno sigurna ulaganja, na koja su se obvezali isplaćivati zaista enormno visoke kamate, redovito u rasponu od osam do četrdeset posto. Ali ubrzo je praksa pokazala da je riječ o običnoj prevari. Spomenute agencije preuzimale su devize ulagača te ih potom plasirale brojnim zajmoprimcima, ne obavijestivši o tome ulagače. Štoviše, prve istražne radnje pokazale su da je često bila riječ o fiktivnim zajmoprimcima. Navedene aktivnosti bile su protuzakonite s više gledišta, ne na posljednjem mjestu jer se radilo o prekoračenju ovlasti danih upisom u sudski registar. Naime, čak i u slučajevima kad ulagači nisu izgubili uložena sredstva, agencije i drugi bavili su se štedno-kreditnim poslovima, a ne djelatnošću financijskoga posredovanja, za što su bili registrirani. Drugim riječima, samo su se banke mogle baviti financijskim ulaganjem, dok je domet agencija za financijski inženjering trebalo biti povezivanje „osobe koja ima sredstva i želi ih ulagati i osobe koja treba novčana sredstva“.

Kriminalno djelovanje financijskog inženjeringa posebno je bilo rašireno na širem području Zagreba, dok je drugdje bilo zastupljeno u manjem opsegu. Primjerice, jedna osoba u razdoblju od srpnja do prosinca 1992. osnovala je nekoliko tvrtki za financijski inženjering, nakon čega je vlasničko pravo prenijela na suradnike u brojnim gradovima Hrvatske. Oni su nakon toga u dnevnim novinama potencijalnim ulagačima ponudili zaista primamljive uvjete: ulaganje dinarskih i deviznih sredstava na rok od tri mjeseca, koja bi se potom plasirala drugim ulagačima, pri čemu je zajmoprimcima trebala biti isplaćivana kamatna stopa na uloženi iznos u rasponu od 27% do 37%. Naravno, od brzo stečene zarade nije bilo ništa. Vlasnik matičnoga poduzeća za financijski inženjering i njegovi najbliži suradnici od petstotinjak ulagača prikupili su astronomsku svotu (7.700.000 njemačkih maraka), koju su namjeravali zadržati za sebe.

Pljačka stoljeća

Primjera poput navedenih bilo je više. Posebno zapanjuje krajnja jednostavnost zamišljene prevare. Naime, prve su istrage pokazale da vlasnici agencija za financijski inženjering, prikupivši novac naivnih ulagača, jednostavno nastoje umaknuti s novcem. Stoga ne čudi što istražitelji uglavnom nisu nailazili na precizno vođenje poslovnih knjiga ili što su vlasnici nekih agencija, odmah po preuzimanju novca, proglasili stečaj. I vlasnik agencije čije je kriminalno djelovanje opisano odlučio se na bijeg: nakon privođenja istražnom sucu i puštanja na slobodu, kako je s razočaranjem primijetio državni odvjetnik, „nalazio se u bjekstvu“. U jednom od najpoznatijih slučajeva, u Maksimirskoj ulici 109 u Zagrebu, pred ulaznim vratima iznenada zatvorene agencije, potkraj prosinca 1992. nagurale su se stotine očajnih ulagača. Tek u tom trenutku, kako je napisano u jednom komentaru, uvidjeli su da su za svoje ušteđevine dobili tek komad bezvrijedna papira.

Centralna udruga ulagača financijskih inženjeringa pretpostavila je da je u agencije financijskog inženjeringa uloženo više od 590.000.000 njemačkih maraka, odnosno da je financijske posljedice prevare izravno i neizravno pretrpjelo oko 150.000 građana Hrvatske. Udruga je stoga s pravom postavila „pitanje odgovornosti svih onih u državnim službama koji ne ispunjavaju svoju zadaću, nisu u stanju sankcionirati takve kriminalne radnje i zaštititi prava građana te tako svojim propustima omogućuju ovu besramnu pljačku“. Varalice su izvrsno uočile priliku koja im je pružena. Naime, ulagači su, nakon lošeg iskustva s deviznom štednjom, razumljivo svoju ušteđevinu željeli uložiti ili u obliku razvojnih programa ili klasičnoga poduzetničkog pothvata, a u kontekstu preplavljenosti medija pozivima na sigurnost i dobru zaradu. Zaista, radilo se prevari koja se s dosta opravdanja može nazvati „pljačkom stoljeća“.

Carinski delikti

Lovci „u mutnom“ iskoristili su i poteškoće u kojima se u prvim godinama 1990-ih nalazila carinska služba Hrvatske. One nisu bile zanemarive. Primjerice, nakon osamostaljenja državna granica Hrvatske bila je nešto duža od 2100 kilometara (ili gotovo kao i dužina granice bivše Jugoslavije), a broj djelatnika carine ostao je isti. U takvim okolnostima pojavnost kriminalnih aktivnosti u vezi s carinom ne treba odveć čuditi. Najizraženije su bile zloporabe u vezi s carinskim oslobađanjima, preferencijalnim carinama (uvoz roba iz zemalja u razvoju), carinskim kontingentom, uvozom radi izvoza i zastarom naplate carine. Navedeno zaslužuje detaljniji osvrt. Pojavnost fiktivnog izvoza roba u svrhu izbjegavanja plaćanja poreza na promet bile su česte. Tako je neko poduzeće bilo oslobođeno plaćanja poreza na promet ako je prethodno priložilo izjavu u kojoj je navedeno da će, primjerice, uvezeno pivo odmah i izvesti. No navedeno jamstvo bilo je relativno jednostavno zaobići. Obično se za kupljenu robu ispostavila fiktivna carinska deklaracija, u kojoj je navedeno da je roba prešla carinsku liniju ili državnu granicu. Naknadna kontrola bi, pak, ustanovila da roba nikad nije uvezena u Hrvatsku na zakonit način, nego je prodavana na domaćem tržištu ili „na crno“, po znatno nižim cijenama. U slučajevima kada je roba zaista prešla carinsku liniju, odnosno vraćena u inozemstvo, varalice bi je često sporednim i uglavnom nenadziranim putovima „vratile“ u Hrvatsku te također prodavali po znatno nižim cijenama.

Područje gdje je kršenje carinskih propisa bilo posebno izraženo bila je granica s BiH (u dijelu pod nadzorom hrvatskih vlasti). Velike količine robe koje su išle u smjeru BiH otvarale su mogućnost nezakonite zarade. Samo tijekom studenog 1992. u BiH je uvezeno 50 pošiljki cigareta ukupne težine 175 tona, a u prvim danima prosinca iste godine dnevno se uvozilo cigareta i napitaka u vrijednosti 300.000 njemačkih maraka. Prema dostupnoj dokumentaciji, najviše su se krijumčarile cigarete, a u kriminalno djelovanje bili su uključeni neki djelatnici carine. Primjerice, u slobodnim carinskim prodavaonicama otvorenim na graničnim prijelazima pojedinim osobama prodavana je roba (najčešće cigarete) u količinama koje su znatno premašivale potrebe prosječnoga kućanstva. Zabilježeni su slučajevi u kojima je osoba kupila 30 šteki cigareta, prenijela ih na teritorij BiH, a zatim „putovima i cestama koji nisu pokriveni carinskom i policijskom kontrolom“ ponovno uvela u Hrvatsku, čime je, naravno, izbjegla plaćanje poreznih i carinskih nameta. Najveće hrvatske duhanske kompanije robu su utovarivale u Zagrebu i Rovinju, a potvrde za oslobođenje od plaćanja carine podizale u carinskoj ispostavi Split, što je također privuklo pozornost poreznih inspektora. Ispostavilo se da nezanemarive količine cigareta jednostavno „nestaju“ na putu od Zagreba ili Rovinja do Splita. Vjerojatno očekivano, organi represije najprije su pokrenuli postupke protiv djelatnika carine uhvaćenih u kriminalnim aktivnostima.

Predmetna dokumentacija dopušta precizniji uvod u strukturu pojavnosti gospodarskoga kriminaliteta nižeg intenziteta na području jedne županije u Hrvatskoj. U drugoj polovici kolovoza 1993. četiri inspektora tek ustrojene financijske policije obavila su veći broj kontrola poslovanja pravnih i fizičkih osoba na području Pule, Rovinja, Poreča i Umaga. To je podrazumijevalo kontrolu nad poslovanjem ugostiteljskih i trgovačkih radnji, pekara, slastičarnica, mjenjačnica i objekata za igre na sreću. Utvrđene su, i to kod svih kontroliranih subjekata, sljedeće „karakteristične nepravilnosti“: „rad djelatnika bez zasnivanja radnog odnosa i prijavljivanja nadležnim organima i neplaćanje odgovarajućih poreza i doprinosa (rad na crno); rad stranih državljana bez radne dozvole; neizdavanje računa za obavljanje usluga te neevidentiranje dnevnog prometa sukladno zakonskim odredbama; neplaćanje i kašnjenje u plaćanju poreza na promet proizvoda i usluga; stavljanje u eksploataciju automata za igre na sreću i obračun poreza na promet usluga od igara na sreću protivno zakonskim odredbama“.

Slabe kontrole

Dodatne informacije omogućuju precizniji uvid. Ugostitelji su obično varali na predvidive načine: držeći daleko veće svote novca u blagajni negoli je bilo evidentirano u poslovnim knjigama, uskraćujući izdavanje računa ili naplaćujući u „stranim sredstvima plaćanja“, prodajući neprijavljene proizvode poput cigareta te angažirajući neprijavljene djelatnike, među kojima često i strane državljane. U jednom slučaju osobe uhvaćene s „prstima u pekmezu“ izvele su očajnički potez. U trenutku početka kontrole jednog ugostiteljskog objekta u pulskoj Areni vlasnik je doslovno oteo zatečenu gotovinu u blagajni, zaključao blagajnu i pobjegao, što su ubrzo učinili i svi zaposlenici. Sasvim predvidivo, pekari su prijavljivali daleko manji promet od stvarnog, a zatečena količina radnih sirovina poput ulja, šećera i brašna nije bila u skladu s poslovnom dokumentacijom.

Daleko su više zabrinjavali problemi uočeni u djelovanju lokalne uprave za prihode, u mjerodavnost koje je ulazio nadzor nad poslovanjem ugostitelja i drugih sličnih radnji. Naime, inspektori su utvrdili: „neažurno vođenje evidencija poreznih obveznika, a naročito priređivača igara na sreću i zabavnih igara; nepoduzimanje mjera od strane nadležnih organa za prisilnu naplatu dospjelih, a nepodmirenih obveza; tijekom ljetnih mjeseci nisu obavljane kontrole poreznih obveznika na terenu, te porezne obveze nisu prikazane realno i objektivno“. Dakle, koliko kriminogene sklonosti pojedinaca, toliko je i nefunkcioniranje mjerodavnih institucija bilo odgovorno za raširenost gospodarskog kriminaliteta.

U tom smislu korisno je osvrnuti se na neke podatke koji jasno upućuju na vidljivu vezu između nositelja vlasti, dužnosnika političkih stranaka i pojedinih poduzetnika. Zajedničke su im bile „nezakonite intervencije“ i „pritisci na sudove“. Prema informaciji Ministarstva pravosuđa i uprave iz siječnja 1993. predsjednik izvršnog vijeća općine Krapina inzistirao je da se lokalna tvrtka proda lokalnom komunalnom poduzeću „i to za bagatelnu cijenu“, direktor ovećeg poduzeća iz Zagreba tražio je poništenje upisa u sudski registar za jednu tvrtku, prilikom čega je na sud dolazio i „osobno“ i „s jednim čovjekom iz Ureda Predsjednika Republike“, zagrebački poduzetnik vršio je pritisak na stečajne organe da mu se proda lokalna tiskara, pri čemu je imao pomoć „organa Skupštine grada Zagreba“, „sekretar za privredu grada Zagreba“ vršio je „veliki pritisak“ da se jedna zagrebačka tvornica proda jednoj zagrebačkoj banci, a policija u Vrbovcu je „zbog optužbi za poslove stečaja“ saslušavala lokalne suce i samoga stečajnog upravitelja.